Slomljena

.


24.02.2021.

Tuga od 3 jutros

Ukratko da vam pojasnim. Vjecna ljubav. Vjecni planovi. Svakodnevni smijeh. Dugosatni razgovori unazad dvije godine. Sve to prevrcem po glavi jutros od 3 sata i to se sve raspalo. Prvi dan u mom zivotu u kojem se nismo culi. Rekla sam da mi se ne javlja, ali bila sam standardno zensko - ocekujem da se javi? Raspadam se. Ohladio je. Rekao je da sam negativna i da posao previse utjece na mene, da ga nazovem budem li zeljela nesto pozitivno da kazem. "E, nemoj da me zoves. Dao Bog da nadjes pozitivnu djevojku koja ce te nasmijati svaki dan ti to zasluzujes", rekla sam mu jer nisam znala sta bih drugo. Nisam dobila odgovor. Ni ljut ni hladan - nista. Prosto me ne voli vise i negativna sam, pa jesam, ja sam ludaca koja se budi usred noci i razbija glavu kojekakvim glupostima godinama unazad. I sta ces? Mozda je bolje da ode. Bit cu tuzna i puno cu plakati. A onda cu me proci. Valjda... Dosada je uvijek prolazilo.

23.11.2020.

Mindhunt.

Svi mi nekad, podsvjesno ili sasvim svjesno, zamisljamo susret sa svojom prvom ljubavi. Ali, onom bas prvom pravom. Zamisljamo dan kada cemo ga vidjeti, boju kose koju cemo imati, nadati se divnoj odjeci koju cemo taj dan slucajno odjenuti. Tako sam i ja isprva trazila taj dan, trazila njega po mjestima na koja je ranije dolazio, na mjestima na kojim se opijao, gdje je setao, gdje je slavio - svaka kafana mi je bila draga uspomena i besramno sam ga trazila. Danima, sedmicama, mjesecima, onda i godinama. Bezuspjesno. Onda to pocinje da blijedi i na kraju skoro da toliko izblijedi da bi jedno duze prisjecanje moglo da veati nazad citav film. Od njegove pojave proslo je tacno 6 godina. Mozda ne zvuci kao mnogo, ali za mene to je citava vjecnost. Sjecam se ja dobro novembra prije sest godina. Sjecam se kozne braon jakne. Sjecam se mirisa parfema. I onog njegovog, i onog mog i vanilije u autu. Sjecam se mnogih stvari od te noci... Ali bolje da se vratimo na bit. Na drustvenim mrezama se zaista mnoge stvari vide. Neka obicna stvar poput simpaticne djevojcice sa siskama kako plese i zove:"Tata! Dodji ovamo", a onda se u kadru pojavljuje gospodin tata. On. Iskrena da budem, lika se jedva sjecam. Sreca pa ima tu specificnu njusku, inace ne bih znala ciji je to tata. Malo dalje, za istim stolom je i gospodja mama. Gospodja supruga. A on, vidno pijan, grli gospodju i prikazuje kakva je to idila. A kako ne bi i bila? Mozda zato sto gospodja pije ledenu kafu ona i jeste gospodja - a ne kao ja, malogradjanka, kada sam jednom narucila pivo i kada mi je rekao da sam primitivna. Ona se morala nauciti ponasati.. Pa da. A ta djevojcica, pa sigurno ce uskoro krenuti u razred gdje vise nemaju uciteljice, vec nastavnike. Nije ovo prvi put da je upoznajem. Upoznala sam ja nju kada je trckarala trznim centrom prije sest godina, u novembru. Tad sam bila krenula na moj prvi ispit na fakultetu. Matematika. Toliko sam se tresla da nisam otisla. Taj ispit nikada nisam polozila. Pala sam i godinu i nista mi nije vise bilo bitno osim gadnog osjecaja u stomaku da ne poznajes osobu koju si mislio da volis. Da ne spominjem ocaj zbog kojeg sam istu noc izasla s njim. Zavaravala sam se da ima neko dobro objasnjenje - doduse u tom momentu pristajala sam na bilo kakvo. Dok smo se mirili, nesto u meni je vristalo da trebam da pobjegnem od njega. Vjerovatno je progovarao taj strah od onog sto je on bio, i dok smo bili zajapureni ocajno sam upitala:"stani. Ko si ti? Kako se uopste prezivas?" Odgovor sam odmah zaboravila. Nije mi bilo vazno.

27.09.2020.

Nesrecan.

Koliko nesretnih ljubavi ima... Izadjite na ulicu, nesretni ljudi su svuda oko vas. Kod mene su to manje-vise svi ljudi koje poznajem: prijateljica s posla s kojom pijem jutarnju kafu - atraktivna djevojka koja s 32 godine ocajnicki zeli naci ljubav sa deckima iz krimi miljea; moja sefica koja se posvetila poslu posljednih 20 godina i izabrala karijeru; njena sefica koja je u naizgled sretnom braku dozivjela nervni slom onda kada je pred svim svojim podredjenim uposlenima njen dragi suprug prosao zagrljen sa visokom, duplo mladjom plavusom; drugarica s fakulteta koja je nakon 5 godina veze saznala da je momak vara i ne voli, koja se povukla u sebe zadnjih godinu dana, dala otkaz na poslu, a zadnja kafa sa njom je iscrpila sve moje mozdane celije; moja rodica koja je tokom svoje trenutne veze smrsala 20 kilograma nadajuci da ce je njens sadasnji decko zaprositi, da barem uz prsten objasnjava drugima sta oni u tim godinama rade toliko zajedno. Pa evo, sta da mislim osim Bogu dragom da se zahvalim sto nisam nijedna od svojih drugarica i sto sam voljena i sto voli.... sve dok ne pocnem da razmisljam da su i one nekada bile na mom mjestu dok nisu pocele gajiti iluzije, i sve dok ne pocnem da mislim da lako mogu da postanem neka od njih...

22.06.2020.

addicted.

Poput onoga kada sam se zaklela prije tri ljeta da se vise nikada necu prepustiti nekome, upravo tom jacinom ubjedjenja sam se u potpunosti prepustila njemu. Njegovim blagim ocima, mirisu koze, glatkom vratu i snaznom stisku ruke. Sta da vam kazem, mislim da ne mogu bez toga. Koliko god sam se trudila odrzati distancu bilo koje vrste, sa ovim divnim bicem je to zaista bilo nemoguce. Mozda se bez njega i moze, ali je sa njim zivot ljepsi, a pomisao da ga izgubim me rastuzuje - ne iz bojazni da ce pobjeci, nestati ili nesto takvo, vec tuge ruznih dana bez njega i vjecne praznine koju niko ne moze popuniti. Otputovali smo nedavno i sreli neke stare prijatelje, koji su zajedno skoro proteklu deceniju. Popili smo pice da tim naizgled ustogljenim ljudima. Pricali su o stanu koji su kupili zajedno, u koji su poceli da kupuju bracne krevete i biraju idealne plakare. Malo sam zavidila na toj citavoj ideji, ali ne zbog srece koju sam vidjela - jer ona i nije bas bila ocigledna, vec zbog pomisli na nasu srecu koja bi bilo tako silna ukoliko bismo mi bili na njihovom mjestu. Ne znam da li bih trenutno mogla zamisliti bilo sta razonodnije da radim vikendima osim da biram idealan krevet na kojem cemo spavati i buditi se. Ne mogu da pozurujem stvari, to ovom nasem ni ne stoji. Samo znam da moramo zivjeti skupa, jer svakog dana mi sve teze postaje buditi se bez njega. Pitanje je, da li cu ja ovako nestalna uspjeti da cekam tako dugo, koliko god je potrebno? Vjecni mazhoista u meni me zaista nagovara na svakojake gluposti. Ali to sta osjecam prema tebi, budalice, ne moze ni u post na nekom blogu da stane. Ovdje sam samo zato sto ne zelim da saznas koliko jako je ovo sve - da se ne bi prepao. A znas da postoji i ne bih to mogla ni sakriti.

24.05.2020.

flashback.

Tako vam ja gledam Titanic veceras, i mozete li vjerovati razmisljam o tim nekim proslim vremenima. Nije to samo film, nije to samo gluma, tamo negdje se to stvarno desilo i tamo neko se stvarno volio. Pomisljam kako je u tim vremenima zaista postojala istinska ljubav, postovanje, strast. Koliko nas je samo unistila modernizacija! A ja pored sebe imam nekog ko mi, poput Leonarda, govori da sam nesto najbolje sto mu se desilo u zivotu. A ja, idiot, nekako odbijam da vjerujem jer se bojim da se razocaram. Sta ako se predomisli? Prosto ne vjerujem da bih mogla to podnijeti. Ali, kupi me on nekim sitnicama... Poput onoga kad ga pitam je li mu dugo da me saceka poslije posla, a on sav onako ozbiljan odgovori:"Tebe mogu citav zivot da cekam. Ali samo ako budem morao." Sinoc smo se vracali sa vecere i smijali necemu sto je rekao, zvucao je poput moje drugarice. "E to je prava zena za tebe", smijala sam se od srca. On se uozbiljio. "Salim se, budalice, znam ja ko je prava zena za tebe", rekla sam njegovoj ozbiljnoj faci. "Znam i ja", odgovorio je ko iz topa. Bila sam tako sretna.

19.05.2020.

Sta nije uredu?

Dugo sam sutila dok sam ga vozila kuci. On mi je pricao o losem danu na poslu. Nisam ga slusala. Kad smo najzad stali, pitao me sta se desava sa mnom. "Sta nije uredu?", bojazljivo me pitao. "Nije mi nista", govorila sam neodlucno. "Sta ti je, reci mi", insistirao je, a ja bila sve odlucnija da jos bezbroj puta ponovim da mi nije nista. "Znam da ti je nesto. Jesam li nesto pogrijesio? E, krijes mi nesto. A reci mi, zasto to krijes od mene?" Tu sam vec progutala inat koji je zapocinjao ovu bespotrebnu raspravu. Pomisao da zaista krijem nesto od njega ili on od mene me u momentu uzasnula. Nije to bilo tako... Nisam ni znala sto sam ljuta. Nisam znala sta da mu kazem. Ustvari, znala sam sta bih voljela reci, a isto tako da mu stvari koje se vrzmaju mojom glavom ne smijem reci nikada i nikome. Da ga volim citavim bicem, da sam ovisna o njegovim toplim usnama i da mi je nepodnosljiva misao da uskoro necemo imati nasu djecu. Jedno da lici na njega, a jedna da lici na mene. Oboje mali, plavi, i zaboga toliko brbljivi! Zeljela sam ja to u svojoj glavi, ali me bilo sramota da kazem. Tacno me sram da priznam da bih karijeru, ambiciju i prosli zivot bacila pod noge za topla porodicna jutra sa njim i za dvije cupave glavice ispod naseg jorgana.

02.01.2020.

Strasna, jasna, glasna, nova.

On je sa mnom tako prirodan, karakteristicnog razmisljanja i odmjerenih pokreta. Kod njega nema viska rijeci, ne postoji viska informacija iz njegovog zivota prije mene. Ubijedio me da sve iz proslosti nije vazno. Od malih nogu je onako kako je i planirao, a i sada zivi po jasno proracunatom sistemu. Ne voli iznenadne situacije, neplanirane susrete, promjene plana u zadnjem momentu. Ne zeli da idemo na planinu drugim putem od onoga kojim je navikao da ide, jer je ovaj njegov proracunato najbolja opcija za nas. Ne pusi, prva stvar koja se meni kao pusacu svidjela. Nije ovisan nit o teskim, nit o lakim drogama, samo o meni kako kaze. Odlucan, pametan. Ne previse da bude nadmen. Tvrdoglav, za druge ljude, ali sa mnom nekako izadje na kraj. Uredan, dovoljno da me ne nerviraju prljave carape ili smrdljive majice. I lijep dovoljno da ga volim, ali da ne privlaci silikonske napasti. Decko za duge setnje, covjek za cijeli zivot. "Samo treba da cekas i zivot ce nam dati sve sto nam nedostaje", jedina stvar koju je izgovorio koja me zabrinula. On u to zaista vjeruje. Dragi, ja ne znam da cekam. Ja bih sve i odmah, rascupane kose, sa jarkim karminom na usnama, cigaretom u desnoj ruci, naslonjena na bilo koji zid. Ja ne znam da cekam jer se sa mnom prosto nemoguce dogovoriti cak za izlazak-ja zaista ne znam gdje cu biti za par sati. Ne znam gdje cu biti sutra, ne znam gdje cu ici za vikend. Mene nista ne veze i ne ogranicava i sva mi je ljepota u tome. Nikad se ne zna kada cu se osjecati da je vrijeme da spakujem kofere, a kada da se vratim. To ne znam ni sama i najbolje da ni ti ne saznas. I uzasava me pomisao da ja koja ne zelim da znam sta ce me u zivotu docekati opet vidim tebe i sebe, kako izborani s mirisljavim kosuljama iste boje laganim korakom s rukom u ruci koracamo kroz zivot. Mirno, isplanirano i sretno. Zasto samo s tobom mogu zamisliti starost?

27.10.2019.

Opet i opet i opettt i opett

Prosto ne vjerujem da se ponovo vracam ovdje. Nesto me tisti i nesto mi ne da naprijed da idem, dalje da zivim i da se bezbrizno smijem. Ponekad bih samo plakala do besvijesti, da izbacim ovu silnu tugu koju osjecam tako dugo vremena. Pitam se, da li mi on svjesno ne daje ljubav koja mi je prijeko potrebna i da li me namjerno muci? Na kraju danas ja cu biti kriva i gurnut cu ga od sebe. Kakva steta! Da sam normalna ili da sam ono sto drugi smatraju pod normalni, mogli smo biti lijep par, jedan od onih koji nedjelju provedu u odijelu pijuci caj i odlazeci u galeriju. Kamo srece da sam normalna, zamisli gdje bismo sve mogli ici ..

13.10.2019.

Da li treba otici?

Onda kada nemam s kim da razgovaram, najbolje da porazgovaram sama sa sobom. Ali strah me i pomisljati na to; bila bih luda da ga ostavim. Ili bi to i trebalo uraditi? Mislim da me ovaj put crne misli nece tek tako pustiti. Ne zelim da se vratim starom zivotu; ja mrzim staru sebe. Ali nemam vise osjecaj da je on lud za mnom... a samo to me moze drzati na zivotu. On mene ne razumije kad ga sa osmijehom ljubim i govorim da ne zelim sama kuci jer ne znam hocu li docekati jutro. Ne razumije da ne zelim da ga pustim onda kada ga cvrsto grlim. Ne razumije da ja ustvari ne zelim pricati o svojim osjecanjima jer sam postala takav slabic i bilo bi me sramota da zna koliko ga volim. Ne razumije kad mu se otvorim, zabrinuto kazem da ne znam kakav bi mi zivot bio bez njega i ostanem uskracena za odgovor. Jebeno si hladan, to ti govorim. Cekas da mi se izjebu svi zivci i budem na rubu da bi mi rekao da me volis, zelis i hoces da ostaris sa mnom. To jebeno govoris samo jer znas da to zelim da cujem, u pogledu mi vidis da sam ocajna i da beznadezno trazim nekog da me voli. Sta kada sutra ne budes imao potrebu cak ni da me lazes, cak ni da mi govoris ono sto zelim da cujem? Tada cu se probuditi sljedeceg jutra i unaprijed znam kako grozno cu da se osjecam. Vec se vidim; otvaram oci nakon iskidanog sna, dugo buljim u plafon, provjeravam poruke, ali ih nece biti; trazicu tebe, al te nece biti, dugo cu zuriti u prazan zid i bez rijeci otici na posao. Necu zeljeti nikom govoriti da si otisao, necu biti dovoljno jaka da objasnjavam zasto si to uradio i da sam ja to sve unaprijed znala. Necu imati snage ni sebi priznati kakav sam ponovno idiot ispala i sta sam sebi uradila. Ali ljubavi najgore od svega toga je sto se necu nikad oporaviti. Nikad te necu preboljeti. Samo cu zuriti u prazan zid i dugo plakati. Tiho, najtise da niko ne cuje i da niko ne zna. Koliko mi je tesko bilo otici prva i koliko sam ocekivala tu bol koja ce me snaci samo zato sto sam bila slabic da odem prva. A vrijeme je da se rastanemo. Ja te ne mogu ostaviti, zao mi je. I treba mi da ispadnem slabic do kraja jer odavno nisam jaka zena koja sam nekad davno bila. Samo slabic koga ce svi na kraju napustiti jer nisam vrijedna ocigledno ni paznje ni ljubavi i do kraja vijeka cu da molim za mrvu njeznosti i beskonacno patim kad mi se uskrati.

13.10.2019.

A obecala sam da necu vise.

Dragi dnevnice, Tu sam godinama i cini mi se da se nista ne mijenjam. Kao da one idu, a ja tapkam u mjestu. Poput vrtuljka u cirkusu koji ide brzo i siroko, a ja sam onaj konjic ispod sa sirokim osmijehom i sljokicama po licu. Beznadezno se osjecam nakon godina i godina pokusavanja i truda da budem bolja, veselija, sretnija. Uvijek je bilo i sada sam sasvim sigurna da ce uvijek i biti samo na momente, a da ce me s prvom mrakom obuzeti jos mracnije misli. Dragi dnevnice, mislim da polako gubim razum. Nisam sigurna da samu sebe shvatam sa svojih 25 godina, a sto vise godine odmicu sve manje imam ljudi s kojima mogu razgovarati u svom, danas vec, premalom krugu. Prije godinu i po bila sam zena s jednom nogom u grobu. Mislila sam zaista da je moj zivot zavrsen ili da ce biti. Smatrala sam da jedna osoba ima toliku nadmoc nad mojim zivotom da je mogla utjecati na to kada i kako ce moj zivot zavrsiti. Gubila sam kontrolu, zivce i, najzad, razum. Mnogo sam plakala, zaista sam postala slaba. Sve one neoplakane emocije koje su se godinama nakupljale u mojim malim plucima su zeljele van. Umirala sam dio po dio i svaki djelic osjecala na kozi. Svaki mi je ostao na meni kao oziljak. Dugo mi je trebalo da prestanem gledati iza ramena dok setam gradom, da trcim kada se nadjem sama u mracnoj ulici, da se zakljucavam u autu kada se kasno vozim kuci, da brisem svaku svoju ikad izgovorenu misao na drustvenim mrezama, da se ne javljam nikad na telefon nepoznatim brojevima. Ali kada sam svu svoju muku pregurala, jedna stvar mi je bila jasna. BEZUSLOVNA LJUBAV NE POSTOJI. To je iluzija koju velicamo tako zanosno, zeljni ljubavi i paznje, izgaramo u ceznji za nedokucivim i pomjeramo sopstvene granice za mrvu njeznosti. Obecala sam sebi da to vise nikada samoj sebi necu uraditi. Da nikad necu dozvoliti sebi da budem izlozena takvom strahu i traumi koju cu lijeciti i onda kad budem drzala sopstveno dijete u narucju. Toliko duboko idu ti oziljci i nevjerovatno je da sam pogazila svoju rijec i jos jednom odlucila da se prepustim osjecanjima i da vjerujem u cuda i velicam ponovo tu iluziju u nadi da cu pronaci svoju srecu.

02.08.2018.

Warning.

Dragi dnevnice, zao mi je sto sam te zaboravila. Ali kao i uvijek, drago mi je sto si tu kada mi trebas najvise. Ne pisem ovo vise kao optimisticna, mlada i poletna djevojcica. Nazalost, ovo pisem kao uzasnuta, tuzna, povrijedjena i bezivotna djevojka, tek stasala, a koja se ipak jedva vuce ulicom. Mozes slutiti kako je moja veza dozivjela krah. Ali taj krah nije bio tipican, cak ni tuzan. Odnosno, pored toga sto je tuzan taj krah je zabrinjavajuci i strahoban. Obracam se onome ko cita kao neko ko zeli da vam kaze: PAMET U GLAVU. Pazite se. Nikada ne znate s kim hodate i koji dan bi vam mogao biti posljednji. Sudeci po mojim prethodnim postovima, koliko god da sam bila zaljubljena, toliko sam i strahovala od ovoga sto se upravo desilo i molila Boga da mi se ne desi nista ruzno. U ovakvim trenucima jedino sto se racuna jeste Bozija volja, zapamtite to. Jer ipak, koliko god se trudili, protiv Bozije volje se ne moze. Vazno je dragog Boga moliti da nas zastiti od zla, jer je On jedini koji to moze. A zlo nas ceka na svakom cosku. Ne krivite sebe nikada ako se nesto ruzno desi. Niste mogli to znati, kao ni ja... Ponavljam, samo dragog Boga moliti da nas sacuva od losih ljudi i zla koje nam malo pomalo moze izjesti utrobu, osjecali mi to ili ne.

15.03.2018.

Again. But in a good way

Tu sam ponovno. Ne sjecam se da sam ikada pisala nakon dugo vremena s osmijehom na licu. Uvijek sam trazila ovdje neko posljednje utociste, uvijek je bio zadnji poziv u pomoc. Ali, sada ne. Samo zelim da se zahvalim Bogu jer moja nasmijana jutra jos uvijek traju. Moje mirne veceri jos uvijek traju. Moje glavobolje su prestale. Vise nemam kosmare. Odlazim rano u krevet i budim se tek onda kada se naspavam. Ta mirnoca je moj bromazepam i sav haos koji osjecam oko sebe - ne dozivljavam narocito. Znam da ce sve da se rijesi. On je jos uvijek tu. Nismo izludili. Presli smo najgore. I sada imamo samo mirna jutra ispred sebe. Kada mi kaze da me voli, on koji me zna bolje od mene same, da li bih stvarno pozeljela da se vratim starom zivotu?

03.11.2017.

kako se opustiti?

Sreca. Ljubav. Mindblowing sex. I dalje traje, i dalje me strah koliko se dobro osjecam, toliko da se pitam da li ce mi zivot ovaj put skupo naplatiti? Moje tijelo poslije nece nikada vise biti isto. Pripitomio me. Konacna sam onakva kakva jesam sa nekim drugim. U meni gori zelja za njim kada se probudim, gori jednako i kada idem na spavanje. Utroba mi treperi kada se zamislim sa njim. Zelim ga tako jako da osjecam kako mi adrenalin kola zilama kada ga ljubim. Jer to smo mi, dvije zvijeri, samo zivotinjskim nagonom vodjene. Gleda me ravno u oci i onda kada bi trebalo da ga je sramota svoje sile. Ali ne, to je on, i neka ga tu, gdje pripada. Duboko u meni.

16.10.2017.

Nemoj da me zoves.

I dok spavam s njim, ti me zoves po ko zna koji put lazem da ne znam ko me zove, sto puta sam rekla nemoj, tako nam je bolje... I dzaba mijenjam broj, dzaba tjeram te da odes.

13.10.2017.

Could it not change?

I beskrajna sreca, i predivna jutra, i sve moje brige dobijaju nove boje sa njim. I kad bi se desilo neko tmurno jutro, tu je zagrljaj da me utjesi, hladna glava da me ohrabri i topla rijec da to rijesimo. Razmisljam i ako bude ono najgore, nece mi ostaviti tolike psihicke posljedice jer je on tako divan. A i dalje se uzdam u dragog Boga da me nece kazniti na takav nacin. Samo neka mi traje barem jednom ova sreca, ova lagana veselost koja me prozima od glave do pete. Da zajedno mozemo sve sto zelimo. Da mi uvijek govori kako se ne moze prepoznati otkako je sa mnom. Da mi govori kako mu se nista ne radi bez mene. Ja mu vjerujem, jer se meni ne ide kuci bez njega. Ne zelim. Sati i dani mi s njim tako brzo prolaze. Divan je.

07.10.2017.

Da li se to zove sreca?

Vjerovatno niko ne zeli citati o tudjoj sreci. Sve je to nekako promatrano kroz dozu zavidnosti i jednolicnosti. Zato valjda i ja nikada ne pisem da sam sretna. Cak ni ne znam da jesam. Cuva me, pazi, ljubi u celo i grli kada treba. Ja sam ta koja komplikuje bez razloga, on trpi moje ispade, ali i sama znam da ce na kraju sve da bude uredu. Da li se to zove sreca? Da li je ovo momenat kada treba da se odreknem razmisljanja i prepustim uzivanju? Samo, Boze, nemoj da me povrijedi. Nemoj da ponovno skupo platim ovo malo srece sto me zadesila. Neka mi jednom traje, jednom da budem bezbrizna i slobodna u svojoj sreci. Dosta je vise tuga i dosta je sivila.

29.09.2017.

Kuda otici sa sobom, kad vam se nigdje ne ide?

Kakvo je ovo sivilo svaki put kad ostanem sama? Kakav je ovo mrak sto ne znam biti sretna u dvoje? Svaki put kada se zadrzim sa nekim duze od par noci i svitanja, obuzme me neka neizdrziva nostalgija, lagana melanholija, vise ni sama ne znam za cim. Kao da sve u meni vristi za necim takvim ato je trebalo davno da bude sa drugom osobom, odbijam da pomislim na njega. Necu da mislim da sam ovakva zbog njega. Djavo da ga nosi. Davno ga je odnio iz mog zivota, zar nije trebao da ode i iz mojih misli? Odbijam da pomisljam na njega, odbijam da pisem o njemu, odbijam da ga pokazujem a isto tako i da ga krijem pred ljudima, odbijam da osjecam bilo sta kad se sjetim njega, odbijam i da ga mrzim i prezirem i da osjecam da bih sada nokte zarila u njegovu kozu kad bih ga vidjela, odbijam da vrtim film svega sto bih ga pitala, sada kad nismo nista, odbijam da mislim da bi sada bio iskren, odbijam da se pitam zasto me upropastio, i je li, uopste, on to uradio? Odbijam da mislim da sam bila tako ranjiva da je mogao neki tamo mangup da me upropasti. Ne. Odbijam. Ja sam ovako zeljela da bude, i ovakav zivot sam za sebe zeljela. Zelim da se desi sve sto treba da se desi. Ne mogu ovog dovijeka kaznjavati za tudje greske. Moram biti sa njim. Moram mu se predati. Moram mu se izloziti onako kako ja do umijem, do gole koze, jer sutra, kad mi slomi srce, radije cu plakati za nekim koga jedva poznajem, nego za duhom iz proslosti koga ne zelim da se sjecam.

22.09.2017.

The bitch is back.

Zamisljen, visok tri metra, sa gustom crnom bradom i naizgled tako nezainteresiran, izgledao mi je kao neko po koga moras otici u cosak jer ima nesto vrijedno da ti da. Nisam imala pojma sta je to sto moze da mi da. Ono cega se mjesecima klonim, ono sto tako vjesto izbjegavam, sve mi tako donese na dlanu uz pricu kako ne valja. I onda ne budes ni svjestan da je to ono isto zlo, i da je zlo u tome sto ti se svidja. Jedan od nasih prvih zvanicnih izlazaka je maglovit, sa znakom srece u sebi. Podsjecalo me na neke stare sretne momente, a istovremeno kao da se prvi put desava. Dosla sam po njega u pola noci. Necistog pogleda, jos prljavijih misli. Zemlja ispod mene je vibrirala. On me smirivao i uzbudjivao, istovremeno, cineci moje stanje tako jednostavnim. Kada smo usli u tamu gdje je bio glavni i gdje je, zacudo, bio meta svih tih djevojaka - bilo mi je cudno. Nije tako izgledao. On se samo obazrivo okretao prema meni i drzeci me za ruku ignorisao njihove komplimente. Osjecala sam se mocno. Takva moc, takvo samopouzdanje, i takva mirnoca. Tu sam gdje trebam da budem. Prvi put sam tu, a kao da sam oduvijek bila pod tim reflektorima. Kao moja proslost upakovana u drugacije prostorije. Sad je bilo manje, intimnije, intenzivnije. Cak i kada sam sama, on je tu. I uvijek znam da zeli da sam tu. Ne mogu da razmisljam ni o cemu drugom jer je on too much to handle. Da li sam se opet zaljubila?

31.05.2017.

Don't touch me.

Nastavila sam biti dobra. Boze, tako sam dobra i cedna! Toliko dobra da mi je neshvatljivo da se vratim starom nacinu zivota. Ljepota, zdravlje, sreca, sklad. Konacno se nakon toliko godina osjecam ponovno slobodno. Naravno, pitala sam se kada cu sebi dati oduska.. Evo, lezim u krevetu i u potpunom mraku gledam u nekog pored sebe. Jasno ga vidim. Slusam pjesme. Tugaljive, priznajem. Valjda mogu sama sebi to priustiti, zar ne? Od sutra vec mogu ponovno da budem dobra.

10.05.2017.

Will it?

Tek kada sam ostavila proslost napokon iza sebe, ostavila se tradicionalnog nacina utapanja tuge - tek tada shvatam sta sam sve propustila. Toliko godine stagniram, toliko lose zivim misleci da je dobro - sve sam gore iz dana u dan. Rijesila sam konacno da uradim sve ono sto godinama nisam i da konacno postanem neko i nesto. Otelo se kontroli, taj zivot koji sam nekad voljela, sve se otelo kontroli i takva sam postala. Ne zelim vise tako. Stavljam sebe na prvo mjesto i po prvi put u zivotu zelim da sve sto radim, radim za sebe. Zelim da ovo bude podsjetnik ako ne uspijem, da sam makar prvi put u zivotu zapravo radila nesto na tome da se promijenim.


Stariji postovi

Slomljena