Slomljena

.


16.10.2017.

Nemoj da me zoves.

I dok spavam s njim, ti me zoves po ko zna koji put lazem da ne znam ko me zove, sto puta sam rekla nemoj, tako nam je bolje... I dzaba mijenjam broj, dzaba tjeram te da odes.

13.10.2017.

Could it not change?

I beskrajna sreca, i predivna jutra, i sve moje brige dobijaju nove boje sa njim. I kad bi se desilo neko tmurno jutro, tu je zagrljaj da me utjesi, hladna glava da me ohrabri i topla rijec da to rijesimo. Razmisljam i ako bude ono najgore, nece mi ostaviti tolike psihicke posljedice jer je on tako divan. A i dalje se uzdam u dragog Boga da me nece kazniti na takav nacin. Samo neka mi traje barem jednom ova sreca, ova lagana veselost koja me prozima od glave do pete. Da zajedno mozemo sve sto zelimo. Da mi uvijek govori kako se ne moze prepoznati otkako je sa mnom. Da mi govori kako mu se nista ne radi bez mene. Ja mu vjerujem, jer se meni ne ide kuci bez njega. Ne zelim. Sati i dani mi s njim tako brzo prolaze. Divan je.

07.10.2017.

Da li se to zove sreca?

Vjerovatno niko ne zeli citati o tudjoj sreci. Sve je to nekako promatrano kroz dozu zavidnosti i jednolicnosti. Zato valjda i ja nikada ne pisem da sam sretna. Cak ni ne znam da jesam. Cuva me, pazi, ljubi u celo i grli kada treba. Ja sam ta koja komplikuje bez razloga, on trpi moje ispade, ali i sama znam da ce na kraju sve da bude uredu. Da li se to zove sreca? Da li je ovo momenat kada treba da se odreknem razmisljanja i prepustim uzivanju? Samo, Boze, nemoj da me povrijedi. Nemoj da ponovno skupo platim ovo malo srece sto me zadesila. Neka mi jednom traje, jednom da budem bezbrizna i slobodna u svojoj sreci. Dosta je vise tuga i dosta je sivila.

29.09.2017.

Kuda otici sa sobom, kad vam se nigdje ne ide?

Kakvo je ovo sivilo svaki put kad ostanem sama? Kakav je ovo mrak sto ne znam biti sretna u dvoje? Svaki put kada se zadrzim sa nekim duze od par noci i svitanja, obuzme me neka neizdrziva nostalgija, lagana melanholija, vise ni sama ne znam za cim. Kao da sve u meni vristi za necim takvim ato je trebalo davno da bude sa drugom osobom, odbijam da pomislim na njega. Necu da mislim da sam ovakva zbog njega. Djavo da ga nosi. Davno ga je odnio iz mog zivota, zar nije trebao da ode i iz mojih misli? Odbijam da pomisljam na njega, odbijam da pisem o njemu, odbijam da ga pokazujem a isto tako i da ga krijem pred ljudima, odbijam da osjecam bilo sta kad se sjetim njega, odbijam i da ga mrzim i prezirem i da osjecam da bih sada nokte zarila u njegovu kozu kad bih ga vidjela, odbijam da vrtim film svega sto bih ga pitala, sada kad nismo nista, odbijam da mislim da bi sada bio iskren, odbijam da se pitam zasto me upropastio, i je li, uopste, on to uradio? Odbijam da mislim da sam bila tako ranjiva da je mogao neki tamo mangup da me upropasti. Ne. Odbijam. Ja sam ovako zeljela da bude, i ovakav zivot sam za sebe zeljela. Zelim da se desi sve sto treba da se desi. Ne mogu ovog dovijeka kaznjavati za tudje greske. Moram biti sa njim. Moram mu se predati. Moram mu se izloziti onako kako ja do umijem, do gole koze, jer sutra, kad mi slomi srce, radije cu plakati za nekim koga jedva poznajem, nego za duhom iz proslosti koga ne zelim da se sjecam.

22.09.2017.

The bitch is back.

Zamisljen, visok tri metra, sa gustom crnom bradom i naizgled tako nezainteresiran, izgledao mi je kao neko po koga moras otici u cosak jer ima nesto vrijedno da ti da. Nisam imala pojma sta je to sto moze da mi da. Ono cega se mjesecima klonim, ono sto tako vjesto izbjegavam, sve mi tako donese na dlanu uz pricu kako ne valja. I onda ne budes ni svjestan da je to ono isto zlo, i da je zlo u tome sto ti se svidja. Jedan od nasih prvih zvanicnih izlazaka je maglovit, sa znakom srece u sebi. Podsjecalo me na neke stare sretne momente, a istovremeno kao da se prvi put desava. Dosla sam po njega u pola noci. Necistog pogleda, jos prljavijih misli. Zemlja ispod mene je vibrirala. On me smirivao i uzbudjivao, istovremeno, cineci moje stanje tako jednostavnim. Kada smo usli u tamu gdje je bio glavni i gdje je, zacudo, bio meta svih tih djevojaka - bilo mi je cudno. Nije tako izgledao. On se samo obazrivo okretao prema meni i drzeci me za ruku ignorisao njihove komplimente. Osjecala sam se mocno. Takva moc, takvo samopouzdanje, i takva mirnoca. Tu sam gdje trebam da budem. Prvi put sam tu, a kao da sam oduvijek bila pod tim reflektorima. Kao moja proslost upakovana u drugacije prostorije. Sad je bilo manje, intimnije, intenzivnije. Cak i kada sam sama, on je tu. I uvijek znam da zeli da sam tu. Ne mogu da razmisljam ni o cemu drugom jer je on too much to handle. Da li sam se opet zaljubila?

31.05.2017.

Don't touch me.

Nastavila sam biti dobra. Boze, tako sam dobra i cedna! Toliko dobra da mi je neshvatljivo da se vratim starom nacinu zivota. Ljepota, zdravlje, sreca, sklad. Konacno se nakon toliko godina osjecam ponovno slobodno. Naravno, pitala sam se kada cu sebi dati oduska.. Evo, lezim u krevetu i u potpunom mraku gledam u nekog pored sebe. Jasno ga vidim. Slusam pjesme. Tugaljive, priznajem. Valjda mogu sama sebi to priustiti, zar ne? Od sutra vec mogu ponovno da budem dobra.

10.05.2017.

Will it?

Tek kada sam ostavila proslost napokon iza sebe, ostavila se tradicionalnog nacina utapanja tuge - tek tada shvatam sta sam sve propustila. Toliko godine stagniram, toliko lose zivim misleci da je dobro - sve sam gore iz dana u dan. Rijesila sam konacno da uradim sve ono sto godinama nisam i da konacno postanem neko i nesto. Otelo se kontroli, taj zivot koji sam nekad voljela, sve se otelo kontroli i takva sam postala. Ne zelim vise tako. Stavljam sebe na prvo mjesto i po prvi put u zivotu zelim da sve sto radim, radim za sebe. Zelim da ovo bude podsjetnik ako ne uspijem, da sam makar prvi put u zivotu zapravo radila nesto na tome da se promijenim.

14.04.2017.

Done. For good

Nije moglo ovo da me iznenadi. Znala sam da ce nam srrca kratko trajati. Bio je grub, bio je bezobrazan i hladan, a prvi put da sam ja ta koja je otisla od njega. I neka sam, danima sebi ponavljam kako je to bila ispravna stvar. I jeste zaista ispravna, premotavam film da pogledam da li se ista moglo drugacije odigrati, ali nije... Ne mogu ga, uz sve napore, odbraniti. Zelim donekle, ali ne mogu. Zaista sam dala sve od sebe. I kao i sve ove godine, i sada mi je podario novi vid patnje - tiha patnja. O, Boze, ovo je najgore, cini mi se. Kada ubije sve u tebi, kada nemas snage vise da pricas nekome o tome i da pokazujes koliko si lose -jer znas da ne mogu shvatiti. I bas te briga zapravo i ko ce da shvati i ko ce sta da misli, ali najveca muka je sto niko ne moze pomoci. Kao kad te neko upuca i ti nijemo lezis cekajuci da te taj metak dokrajci ili da neko dodje da te spasi. Ja predugo lezim i otupjela sam na ovaj bol. Ne znam, evo. Morala sam negdje da zabiljezim ovo. Da zabiljezim to sto nikome ni ne smijem da kazem. I sto ovaj silni bol u meni tjera po prvi put u zivotu jos silniji inat, i za divno cudo, po prvi put u zivotu osjecam da sam sve jaca. Sve me vise boli, a sve sam jaca. Kontrolisem se. Disem duboko. Ma da, ovo ne moze niko shvatiti. A ni ja ne mogu da shvatim sto bih najradije vristala iz petnih zila negdje gdje me niko ne cuje.

02.04.2017.

Gledam staru sliku njega i malog krelca.

Isti. Samo ja sam znala kada ga osjetim u krevetu koliko je zelio dijete. Koliko je samo zelio sina, da lici na njega. Takvima kao sto je on Bog podari kcerku, pa strahuju citav zivot da im nece karma vratiti njihove greske karaktera. Sjecam se kako je bio ponosan kada bi mali covjeculjak otisao sam po sok, odbrusio nama, lijepim djevojkama, nesto tako nonsalantno. Kezio se gledajuci ga s ljubavlju. Sjecam se da je drugarica uporno mislila da je to zbilja njegov sin. Najozbiljnije bi govorila da sene bi ponasao ni prema kome tako osim prema svom sinu. Tu sam znala koliko te ne poznaju i koliko ne znaju kako ti divan umijes da budes u cetiri zida.

01.04.2017.

Sve sta cinis da se ne zna, suti dobro je.

Vratimo se na moje ludilo. Ja ih zovem "psihickim fazama". Ne znam koji je to djavo, ali to mi je lakse opravdati prijateljicama onda kada saznaju za neku od mojih epizoda. Prvi primjer, provedemo divnu vece zajedno. Vozi me kuci. Polupijana sam i poluzaljubljena. Ona preostala polovica je kod njega, ali on me pomalo mrzi sto sam pila, a ja se pomalo mrzim sto sam zaista morala. "Necu kuci", vristim. Sjedam mu u krilu dok vozi i on naglo staje. Jasno mu je sta zelim. Sad, odmah. Njezno me gleda i grubo dodiruje. Onda mucno govori:"Umorni smo, idemo kuci". Sjedam na svoje sjediste i osvetoljubivo ga gledam i govorim:"Vratit cu ti za ovo." On misli da se salim... Da samo zna koliko sam mu puta vratila za stvari koje nije znao ni da je skrivio. Okrecem stari poznati broj i dajem mu pusu za laku noc. Odlazim sa nekim ko mi je najdrazi od tih poznatih brojeva. Kunem vam se, ne pita nista, ne prica nista, nije sebican, a osjecam se ne kao dama vec kao kraljica. Je li se onako kraljice osjecaju? Sve se odigralo jako brzo. Dok sam trepnula, bio je na meni, a moje gole noge su ga obgrlile. U glavi mi je bila misao:"Boze, koliko mi ovo treba!" Trznula sam se u jednom momentu, sklupcala se gola pored njega i udarila ga:"Sta si uradio, idiote? Vozi." Bez rijeci me odvezao sa napustenog parkinga i bez rijeci sam izasla na prvom semaforu. Nije to nista cudno za nas. Makar je to lijepo - ne moramo se objasnjavati jedno drugom. Pomalo me grize savjest. Prokletnica, ne znam je li me savjest zeli opomenuti da on ne treba saznati ili mi je ova situacija tako uzbudljiva. Pitam se, je li moguce da me ovo lozi? Je li moguce da ga ni ne volim? Nikada ovo nisam radila. Makar ne sa nekim do koga mi je stalo. Ali ove stvari pri zdravom razumu ni ne znace da mi je stalo... Ni u sta vise nisam sigurna, ali jedno znam; pomisao da ga izgubim uzasava me i boli. Necu uraditi nista da me zamrzi.

01.04.2017.

Happy end or else?

Otkako sam pocela pisati, pisem o njemu. O jednoj tuznoj ljubavi o kojoj, valjda, svi i pisu. Ko ce da pise o sreci i da to ljudima trlja od nos? Moja tuzna prica je, cini se, zavrsila. Zajedno smo. Nakon svih ovih godina, nakon svega sto smo prosli skupa - sada smo zajedno. Traje to, evo, vec neko vrijeme, a u meni i dalje taj neki zloslutni strah koji me tjera da sutim i da ne kazem nikome, jer sutra mozda toga vec nece biti. I onda ce me vise pogadjati kada me neko pita kako sam. Ne mogu da razmisljam vise o momentu zivota kada nismo skupa. Jer, evo, sada smo skupa ali ovo je kraj, ako me razumijete. Nakon ovoga vise ne mozemo biti prijatelji ko sto smo bili sve ove godine, suludo bi bilo to zahtijevati. Da se vratim na ono sto sam zeljela da kazem... Naravno, ne pisem da bih rekla da je sve bajno i krasno. Zelim da vam na svom primjeru pokazem koliko je lose biti lud, i ne umjeti prestati biti lud onda kada se to treba desiti.

06.03.2017.

Kad ti nisi tu, bolje da i ne pocinje.

I on mi je opet tu, i opet mi se vrte nasi komicni filmovi ispred nosa, opet ne znam da li sam beskrajno sretna ili sam uzasno tuzna. Za minut onog iskrenog osmijeha i srece koja probija zidove soba, vrijedi. Ali samo ponekad... Samo kada sam toliko tuzna, da me on obasja u tami moga zivota i konacno da se sastavim s poda. Ali treba da se pomirimo da od nas nikad vise nece biti nista dobro, sve mi se vise cini da je on to shvatio, a ja... Ja opet nekako gledam sta ce sljedece da se desi. Sta ce sljedece da se odigra? Jer jedno znam, vise nista me ne moze iznenaditi.

01.03.2017.

Stize me, tvoje senke u cik zore.

Nisam mogla da se pravim da me ne grize ta tisina izmedju nas. Ipak sam osjecala potrebu da ga povucem za rukav, ili da mu makar kazem koliko je tesko da ga vuces i molis i lomis se, cisto da mu kazem da ne ocekujem vise nista od njega, izvlaceci iz sebe zadnji atom nade da ce sad da lupi sakom od sto i kaze:"Nije tako", ili da makar kaze da ne zeli vise da bude tako, ili da mi ko na filmovima napokon prizna koliko me voli, ili bilo sto, da kaze bilo sto! Samo da me zadrzi u svom zivotu, samo da vidim da zeli da sam tu onoliko koliko ja zelim njega. Ali, ne vrijedi se za nesto boriti sam. Nikad se ne borite sami za krupnije stvari. Za drzavu se ne bori sam, za ideale se ne bori sam, za pravdu se ne bori sam, za ljubav se nikad ne bori sam. I ljubav ne treba da je teska i ne treba da je bolna. Bjezite od ovih osjecanja koje sam ja pustala godinama da mi izgrizu utrobu. Nakon svega sto smo prosli, evo reci cu vam - ne vrijedi. Ne vrijedi mizernog spomena, ne vrijedi jos jednog pokusaja. Eto, ne vrijedi nista. To ce vec da me izgrize na izvjestan drugi nacin.

12.02.2017.

Spokoj. Mir. Odmor.

Toliko osjetim naklonost njegove postelje. Ne idem kuci vec danima. Toliko mi je prijatno sto sam tu i pitam se zasto ranije nisam bila tu gdje jesam. Slusam ga. Pomno slusam kada govori gdje ide i kada ce se vratiti. Nije mi tesko cak ni sacekati. Znam da ce ova topla postelja da me drzi omamljenu i polubudnu. Ne ljubi me, ali ja zudim za njim. Pitam se, je li to to, napokon? Ne odlazim i on zeli da sam tu. Makar samo lezala i blijedo gledala u njega... Nakon par dana, moram izaci iz ta cetiri zida udobnosti i moram obaviti nesto svoje. On ide sa mnom. Ne moram ga ni pitati. Vodi me za ruku. Vodim ga za ruku, drzimo se. Cuvamo se. Sumanuto se okrecem oko sebe, gdje su silni ljudi koje poznajem?! Zelim da svi vide da me neko drzi za ruku. I da je to on.... Nesto ne stima. Predugo razgovara sa nekim iz mog svijeta. Okrecem se stalno, ali on ne ide za mnom. Nakon par dana, odlazim na planinu. Tu su svi stari poznanici. I on je tu negdje, proganja ga bivsa djevojka. Ona ga ostavlja samo da bi ga ostavila prva, ali zeli ga nazad. Proganja ga crvena od placa. Podnosim to mirno i cekam kako ce se stvari same odigrati. Lezim, sva sretna i u oblacima, bezbrizna. U susjednoj sobi koji ima poseban tretman je moja Minja. Ono sto nije cudno je poseban tretman za nju, ali cudno je sto se ponasa slobodno kao sto se prije ponasala. Zar to nije stvar proslosti? Tesko joj vjerujem, a ona mi kroz smijeh prica grozote dok stojimo u njenom ogromnom prostoru sodome i gomore. Bjezim odatle. Krajickom oka pogledam i njega. Svoju bivsu ljubav. Kao da je on mene vidio prije nego ja njega kroz ta odskrinuta vrata... Salje mi poruku. Pravi se da me nije vidio. Zeli samo da prica sa mnom, makar neiskreno. Zasto opet on? On mene proganja. Zasto bas sad? Zasto dodje uvijek kada mi je lijepo? Budim se. Na silu zatvaram oci da nastavim sanjati san u kome sam tako spokojna. Ali uzalud. San je prestao da bude spokojan cim se njegov lik pojavio. Izbacila sam te iz zivota, jos samo iz snova da to uradim i tu smo. Vidjeces.

08.02.2017.

Giving up.

Na kraju nam postane svejedno. Shvatimo da nekome nije stalo, ma koliko trcali za njim i vukli ga za rukav da ostane u nasem zivotu. Na kraju covjek ohladi od ljubavi koju predugo ceka i shvati da negdje postoji osoba koju nece morati cekati, i moliti za ljubav. I jos nesto, ako u nekom momentu treba da izaberete izmedju ponosa i ljubavi, nemojte birati nijedno, vec se okrenite i idite sto dalje. Sa nekim ko vas voli ova dilema ne postoji.

05.02.2017.

Ma.

Nakon toliko vremena, toliko tihe patnje, toliko iskustva, pa cak i sretnih momenata - nakon svega, ja uopce nne znam da procijenim ljude. Majka mi je uvijek govorila nesto, sto sam ja smatrala da majke govore napamet, narocito moja koja me nikada nije zaista poznavala, a to je:"Ti si losa po sebe. Ne znas procijeniti sta je dobro za tebe. Radis sve na svoju stetu." Cudno kako neki naizgled bezvezan savjet utice sada na mene, da sam tada shvatila ozbiljno majcinu procjenu, postedjela bih se mnoge muke. Nema veze. Nakon sest dugih godina, mislim da poznajem makar njega. U dobru, u zlu, u ruznim momentima, u neizmjernoj sreci, u pabovima, u bastama, na planinama, na moru, na vjencanjima, na klupama ispred zgrade, u parkovima u centru grada. Svugdje. On je svugdje, gdje god se okrenem i gdje god pogledam, tu je bio. Sa mnom. I nakon svega, on to odbaci, iz ko zna kojeg razloga i zeli da nestanem iz njegocog zivota. "Ovako vise ne moze", jedino je opravdanje za njegovo ponasanje koje sam dobila. Pustam ga malo. Neka vidi kako je bez mene. Zovem ga nakon par dana. Izlazimo. Mnogo se smijemo, ali taj izlazak je mnogo tuzan. Dvoje ljudi koji nisu iskreni jedno prema drugom. Dva stranca koja su izasla popiti pice i otici kucama svojim ljubavima. Pustam ga ponovno par dana. Ponovno ga zovem. Razgovor je kratak i... Nepamtljiv. Dignem ruke. Cemu se glupirati? Mozda je vrijeme ono sto osjecamo izmedju nas, a ne ljubav. Kako se uopste ta ljubav osjeca? Jedino sto znam o pravoj ljubavi sa filmova je da se ne pusta lako. I da se ne pusta nikad. Pa makar jedno od nas dvoje otislo na drugi kraj planete da lijeci siromasne, ili sta vec, ma ides za njih prvim avionom da mu kazes ono magicno volim te i poslije toga je sve divno. A on i ja sjedimo za istim stolom, a dalji smo nego da smo na razlicitim stranama svijeta. Tu smo, ali sutimo. Kakva tupa bol. Nekakva nemoc. Osjecam se glupo. Sutim jer suti i on. Rekla bih nesto, ali... Ovo nase to magicno "volim te" iz filma ne rjesava. Neke stvari unaprijed znas da se nece odigrati. Tako tuzno. Zovem ga prije dvije noci, vjetar je duvao isto kao i nekad davno kada smo se voljeli. Podsjetilo me na njega. Javlja se na telefon i pricamo dugo. Smijemo se. Pricamo. Ponovno se smijemo. Pricamo. Spustam slusalicu. Prestajem se smijati. To je bio neki stranac. To nije vise onaj covjek. Ko je to bio?!

28.01.2017.

Drowning again.

Zasto sam opet lose? Mislila sam da je ovaj period prosao. Mislila sam da je jebenih pola godine depresije i gubitka svega sto mi je u zivotu bilo bitno - dovoljno. Cemu vise da se posvetim? Kome da se nadam? Da li sam se upropastila, this time for good?

25.01.2017.

Izasla iz rupe.

Prosao je. I dodje da bi prosao. Taj odvratni period mog ocaja i depresije. Ovaj put se zadrzao par mjeseci. Od jednog idiota, trcim ka vecem, od jedne prijateljice ka drugoj, od jedne porodice ka tudjoj, od jednog zla ka gorem. I tako ukrug. Drago mi je sto konacno shvatam svrhu svijeta ovakvog kakav jeste i pronalazim rjesenja za sve moje tuge. Ko kaze da se od tuge ne moze pobjeci? Moze itekako, samo morate trcati koliko vas noge nose. Svakako, ona ce vas ponovno pronaci. Ali vi cete tada biti na drugom mjestu. Tuga ce imati nove boje.

11.01.2017.

Dobro jutro, dobri ljudi!

Probudila sam se s jednom vaznom mislju nakon veoma efektnog sna koji sam sanjala, "Pusti ih brate, njih cuva taj i taj, nemoj.. Ko je jebe, pusti je", cujem samo iza ledja i trcim i ispuni me neka toplina. Cuva me neko mnogo jak, nego mnogo bitan. I mozda je u tome sva poenta oduvijek bila - trebao mi je neko da mi pruza makar tu prividnu sigurnost. Jer koliko god se pravila jaka, ja sam samo slabasna zena. Sitna, psihicki nestabilna. A lijepo je, znate, kad vas neko cuva. Cak i ako to ne radi, ali pusta vas da to mislite. Ja nisam cijeli zivot imala nekog opasnog dobro kotiranog starijeg brata da me cuva, oca koji me stiti od nasrtnika, starijeg rodjaka koji je u drustvu jasno naglasavao da se sa ovom malom ne treba zezati. Nisam imala nista od toga dok sam odrastala sto su imale sve druge djevojke. I dok su ih jos kao curice svi ti dovodili u skolu, noseci im ruksake dok one bezbrizno trce, ja sam isla sama. Uvijek sama. Sjecam se da sam nekad namjerno kasnila u skolu jer me bilo stid druge djece koja ce vidjeti da opet dolazim sama i necu znati uopste kome od njih da pridjem. Izgubit cu se. Stalno sam kasnila. Stalno sam lagala da se izvucem. Nekada sam lagala i da odem prva kuci. Nisam mogla podnijeti da skolsko zvono napokon odzvoni, i opet je masa ljudi u dvoristu i svi se razbjeze na svoju stranu, a ja se ponovno vracam sama. Sama, sama, sama! Nije mi smetalo sto sam sama, vec sto su svi drugi sa nekim. I ono sazaljivo:"Gdje su ovoj maloj mama i tata? Zovite je da ide s nama." I kasnije su se te djevojke presaltale na bratove dzipove, rodjakove kabriolete i oni bi ih kasnije dovozili tik ispred faxa, umjesto ruksaka nosili bi im cigarete, kapute, one bi izlazile obucene kao da smo, toboze, u Milanu, popeglane, ustirkane, na dobrim stiklama i isfenirane duge kose bi ulazile kroz vrata faxa. A ja, koja sam zivjela na drugom kraju grada, trebalo mi je sat vremena guzvanja po tramvaju i nema sanse da bi vise ista na meni bilo popeglano, kosulja ili kosa. Bila sam sve osim friska,osjecala sam se bijedno, a tako i izgledala. Nisam bila obucena poput njih, cak i kada bih se trudila - prosto nisam umjela. Tu sam zbog svog kompleksa napravila najvecu gresku u svom zivotu. Prestala sam da dolazim na fax. Presaltala sam se pod neonska svjetla u mracnim diskotekama, za sankove i visoke stolice. E, to je bio moj teren. Tu sam postala sefica podzemlja. Tu sam bila glavna. Nije postojao niko ko bi dosao dovoljno popeglan da ga gledaju bolje od mene, da ga vise paze nego mene. Ja. U centru paznje. Konacno. Cijeli zivot zudim da sam negdje u centru paznje i da mi neko udijeli kompliment. Nek je stranac, ali ta osoba je sada moj prijatelj. Zaboga, ko god iskreno misli da sam lijepa moj je prijatelj! Glasna muzika i alkohol za sankom gusi moj intelekt. Manje pricam, vise pjevam. Vise pijem, sve manje ustajem ujutru na predavanja. Sve teze odlazim na posao. Sve sam manje trijezna, sve se vise zaljubljujem. Sve vise pijem, sve sam manje sretna. Odavno nema euforije ko nekad kada pijem. Samo narocita tuga koja je u zadnje vrijeme bol. Treba mi nesto protiv bolova. Upadam u tu rupu bez dna. Idem dalje. To je onaj put bez povratka. Upala sam. Alisa u zemlji cudesa. Ne znam vise kroz koja vrata da prodjem. We're in. I ovako vec godinama.

03.01.2017.

Snijeg mi donosi zlo.

I opet osjecam u sebi kosti kako se grce, meso kako se pokrece i kako sve u meni vibrira i zeli van. A kuda da idem, kad se iz svoje koze ne moze?! Meso se kida, grizu se kosti i luda glava pokusava da ne lupa od zid. Djevojcica u meni pokusava da me smiri, ni deset cajeva od kamilice ni leksiliuma vise ne mogu da funkcionisu. Ova sila koja probija iz mene otela se kontroli. Nekada sam mogla da je kontrolisem, vise ne mogu. Ali, pokusat cu makar jos jednom da je iskontrolisem, cisto da dokazem sebi ne da se nisam promijenila, vec da ispod hrpe svega ovoga zakopana lezim stara ja. A stara ja mi je najdraza. Tako slatka, pametna i jaka. Moram da je opet pronadjem. Nju sam najvise voljela. I volim je i sada.


Stariji postovi

Slomljena