.

Ležim tako, evo, cijelu sedmicu i razmišljam o sranjima koja su mi se dešavala zadnjih mjeseci. Pa mislim, hvala ti Bože što sam bolesna! Hvala dragom Bogu što mi je omogućio i ovo osjećanje, da ne mogu da srljam i da mi se ne može sranje desiti. Bože mi oprosti, trese me groznica, a ne mogu ni doktoru da idem. Tako mi godi odmor od svega. Sakrivena sam u četiri zida sobe, ne pomaljam nos vani, telefon je odavno ugašen, mislim da više niko niti ne zove. Moram da se dovedem u red. Zabrinula sam se mnogo za sebe. Ma, koga lažem, ja znam dobro zašto ne idem doktoru, strah me onoga što će vidjeti, što će mi reći i što će upisati u onaj bijeli kartončić. Moje bolesno tijelo mi je ispostavilo račun za sve one noći kada sam se ujutru hvatala za glavu i pitala kako sam ostala živa. Sve te neprospavane noći su isto uzele danak. Tješim se da mi samo treba odmora. Evo, kako je ljepše kada čim otvoriš oči jedeš doručak u krevetu, a ne treseš se i ne pušiš cigaru, pa se spremaš jer te zidove guše. Kako loš osjećaj kada dom poinje da te davi! A tu si najsigurniji… Ko je moju glavu slagao da je svugdje bolje nego doma? U čijem krevetu mi je ljepše nego u mom? Gdje izlazim koga da vidim? Da me neko voli, došao bi na moja vrata sav zabrinut da me vidi bez šljokica i bez šminke, da mi izmami iskren osmijeh. Ali eto, očekujem previše i takvog nekog nema. Ne želim da se rastužujem što me niko ne voli. To je baš klišej. Djevojke poput mene vole kad smo mlađe. E, kad me đavo uzeo pod svoje, niko me nije tražio zbog iskrenog osmijeha… Tako mi fale one srednjoškolske ljubavi, sve je bilo tako nevino i iskreno. Uhvatila me neka blaga čežnja i nostalgija za tim prošlim vremenom. Ne zbog bilo koga iz tog vremena. Nego iz najsebičnijeg razloga. Onoga što sam bila tada. Kako sam samo bila divna! Okružena ljubavi, porodicom, najboljim prijateljicama, društvom, momkom koji je ludio za mnom. Sve to sam izgubila. I porodicu i prijateljice, jedino se društvo nije zbog mene raspalo, ali za njim najmanje i žalim. Što se momka tiče, toliko su mi jeftini trikovi i providne namjere da više nikoga ne mogu navesti da ludi za mnom. A i ko će da bude taj jadnik? Možda jedino kao ovaj zadnji, psihopata i narkoman, a na početku ti se čini da ste baš slični i da vam je skupa predivno. Onda se uhvatiš u nekom ludom stanu s njegovim prijateljima kako šlagirana ne možeš da ustaneš s kauča do iza pola noći. Onda se pitaš jesi li ti stvarno takva? Da li ti to sve treba? Promijenit ću se i ne dam se više porocima. Stvarno je dosta. Dosta dok se ne razbolim za stvarno sljedeći put. Obećavam sebi, popravit ću se. Obećavam.

1 komentar

Komentariši